Uvođenje posebne nacionalne mirovine za starije osobe u mirovinski sustav Hrvatske pod nazivom »nacionalna naknada« zapravo je domovinska mirovina samo za hrvatske državljane. U prošlom je broju postavljeno pitanje opravdanosti uvođenja takve mirovine u mirovinski sustav (na štetu koga će se financirati?), odnosno pravednosti (jer nisu plaćani doprinosi za staž, a ni porezi državi!). Gledajući površno, takvo bi se pravo moglo opravdavati kao socijalna zaštitna mjera starijega pučanstva, kojemu se daje široka mirovinska i besplatna zdravstvena zaštita.
Međutim, ako se to novo pravo promatra očima »dobroga gospodara« (očito da takvih ima malo u Hrvatskoj), može se dovesti u sumnju svrhovitost i opravdanost takve mirovine. Dostojanstvo starijih osoba bez dovoljnih prihoda (bez mirovine ili druge imovine) može se čuvati socijalnim naknadama iz proračuna lokalnih ili državnih tijela, odnosno priznavanjem prava na besplatnu zdravstvenu zaštitu. Očito je da je zakonodavac mislio da su takvi protuargumenti neosnovani. Oporba je također sve odšutjela. Čak su se neki oglašavali zavidničkim prigovorima (uobičajen »hrvatski jal«) tvrdeći da je »nacionalna mirovina« bila njihova ideja, koja im je sada ukradena (bivši ministar mirovinskoga osiguranja Mirando Mrsić).
Dakle, nitko se nije izjašnjavao protiv niti davao kakav protuprijedlog, vjerojatno iz straha da ne izgubi naklonost dijela birača koji nikada nisu radili u Hrvatskoj ili im je eventualno ukupno ostvareni staž manji od 15 godina pa ne ispunjavaju uvjet minimalnoga staža propisnoga za starosnu mirovinu. Tako je strah od nezamjeranja tomu dijelu zainteresiranoga biračkoga tijela imao dvostruki demagoški efekt.
Predlagač i donositelj toga zakona dobio je naklonost određenoga manjega dijela zainteresiranih građana, a oporba se svojom šutnjom suglasila s aktualnom vlašću kao donositeljem zakona, ne misleći pri tome da je takav zakon na štetu i teret većine radno aktivnoga stanovništva i poslodavaca. Zbog povećanih izdataka za te »nacionalne mirovine« rad prosječnoga osiguranika ne će pojeftiniti (doprinosi ne će biti umanjeni), a poslodavci će i dalje morati trpjeti teret poreznih obveza i drugih nameta. Dakle, zbog borbe za vlast (uhljebljivanje) na način »svima dati za pravo a nikomu se na zamjerati« stranačke strukture pozicije i opozicije zanemarile su moć pravednoga prosuđivanja.
Ako se analizira sam naziv mirovine »nacionalna naknada«, može se zaključiti da se tim nazivom htjelo ublažiti i zamagliti štetni efekt riječi »mirovina« (narod bi rekao: »nije šija, nego vrat«). Nadalje, iz riječi »nacionalna« moglo bi se zaključiti da se ta naknada, odnosno mirovina priznaje samo Hrvatima kao naciji, a ne državljanima Hrvatske (koji su brojniji), jer priznaje se svim hrvatskim državljanima koji imaju neprekidno prebivalište najmanje 20 godina u Hrvatskoj neposredno prije podnošenja zahtjeva za tu mirovinu. Sporno može biti i tumačenje što znači »neposredno prije podnošenja zahtjeva«. Zakon nije definirao kako će se tumačiti što je »neprekidno prebivalište« kao ni što znači »neposredno prije podnošenja zahtjeva«. Takve nedorečenosti provoditeljima propisa ostavljaju veliku mogućnost voluntarističkoga tumačenja, pa od slučaja do slučaja prosuđivati tko može, a tko ne može ostvariti tu mirovinu, posebice ako se radi o hrvatskim državljanima doseljenim iz drugih susjednih država.
No prijedlog je nailazio na sumnje u opravdanost takve vrste mirovine jer se problemi starijih bez mirovina mogu i trebaju rješavati uz pomoć socijalne skrbi. Naime, ideja o »domovinskoj mirovini« , koju imaju samo neke države, nije bila prihvatljiva za Hrvatsku i njezine ekonomske mogućnosti.
Upozoreno je da mnogo bogatije i razvijenije zemlje zapadne Europe, koje cijene i pravilno vrjednuju rad i plaćanje doprinosa i poreza, nemaju institut domovinske mirovine, a ako imaju, to nije vezano uz imovinske cenzuse. Dakle nisu propisani nikakvi posebni uvjeti osim starosti.
Poruka je bila da je potreban oprez i realnost kod davanja prava, a ne traženje jeftinoga pljeska nakon kojega će se morati mucati i izmotavati radi traženja opravdanja za koja ne postoje argumenti. Brzopletost se uvijek skupo plaća. Tada se odustalo od ideje »domovinske mirovine«, a danas se nakon krize izazvane pandemijom koronavirusa te prijetećim i očekivanim gospodarskim teškoćama uvodi neka vrsta domovinske mirovine, ali pod drugim imenom.
